darsena-time after time
subota, 23.07.2011.
Osvrt unatrag...
Rekao meni davnih dana Ji Ching: "Usamljeni traže utjehu, a na pravom mjestu je i nađu"...
petak, 10.06.2011.
:))))
Najbolje "Feedjit Live" izvješće dosad!
"Sudan arrived from google.com on "darsena-time after time" by searching for prhnuh." 
!
Amaaa... foraaa 
!!!
nedjelja, 22.05.2011.
Pitanje i odgovor...
Kao... zašto se ne javim češće?
Pa, milo moje, čuvam ja mnoge tvoje poruke, misaone, mistične i duboke, al' isto tako čuvam i onu od prije par mjeseci u kojoj veliš da mi nisi ni otac, ni muž, ni brat pa da mi moraš biti na raspolaganju dvadeset i četiri sata tjedno.
Tražili ste - gledajte!
I... gdje smo sad?!
Ako ti ne znaš gdje si i što želiš, tu ti ja pomoći ne mogu, a oboje imamo malo i previše godinica da bi tu itko ikoga "preodgajao".
Fair enough:)???
četvrtak, 10.03.2011.
Možda... možda... opet kao u rujnu...
Puno sunca... i Svjetla... i bistrine...
Duge u krošnji bora, na stjenovitoj obali mora...
I plavetnila nebeskog pred kišu, dok mirne planine spokojno dišu...
Pitanja s dalekih mora...
Stižu...
Riječi iz južnih krajeva...
Novosti donose...
Čekam...
Jer... ja sam kao rijeka...
U Vremenskim vratima...
Tečem...
Granica nemam...
Upijam...
I čistim...
utorak, 22.02.2011.
Sto ljudi, sto ćudi...
Potaknuto razgovorom s jednom mojom prijateljicom...
... koja mi, danas, dobronamjerno, uz kavu, veli: "Pa, ti si previše nasmiješena i pristupačna, to muškarci krivo shvate. A ljudi su željni topla srca i razgovora, pa se zato 'zalijepe'. Manje smijeha u dopisivanju, pa neće ni biti problema... "
Riječ je, naravno... o "nesretnom" Facebook-u 
. Riječ je, naravno, o trećem u nizu mojih nevoljnih nesuđenih "pretendenata" kojeg sam (nažalost, al' nije se moglo drugačije), prije desetak dana naprasno skinula sa svih mogućih "dnevnih redova". Riječ je o jednom liku kojeg sam bila "primila" na FB listu, jedino i isključivo zato jer je njen poznanik... Riječ je o tome da bi se ovaj svako nekoliko "nadovezao" na naše zajedničke komentare (tada, ugodan i nenapadan, pa... ?!?) i nedugo nakon toga... uputi on meni taj famozni "request". A mislim se, pa... zašto ne? Dosad si bio normalan (ključna riječ zadnjih dana 
!
Elem 
, tu počinju nevolje 
. Kod mene, Bogu hvala, ima pregršt albuma, jer fotografija mi omiljen hobi 
. Kod mene se, pak, na "profilu" svaki dan nešto zbiva... Da mi je stalnog posla i drugih obaveza, situacija bi bila znatno drugačija, ali... što ću 
? Taj bajni Face shvaćam kao prigodnu razbibrigu i mjesto na koje prikladno uteknem od svakodnevnih "divota prašine"... kućnih i inih... Kao i svi... kao i svi... 
. A osim toga, relativno je i besplatan. Pogotovo ako se ima "flat" 
.
Dakle... "odoh" od teme 
. Čudo živo za mene !!! Nedugo zatim - zaredalo... zaredalo nemilo. Dnevno dobivah i po pedesetak notifikacija tipa "taj i taj je komentirao ovo...", "taj i taj je komentirao ono...". Prvi dan, pristojno odreagirah, možda i ispalih štogod duhovito (ide to mene ponekad ), no sve to još bješe u doba dok još ni u bunilu 
ne slutih što bi moglo slijediti. "Kredit" je, kažem, imao jer je bio znanac ove friendice... I da, da napomenem - svo to vrijeme, iskustvom poučena, niti davah ikakve informacije o sebi, a ni NIKAKVE privatne komunikacije nije bilo, a kamoli povjeravanja! Ma... mislim... haaalooo 
?!? Dosta mi bjehu ona prethodna dvojica unazad dvije godine! I počeo tako, moj pajdo, komentirati APSOLUTNO sve i sva što bih stavila na "zid"... ALI... SVE!!! Nakon par dana tzv. poznanstva?! Počeo tako on mudrovati po mom "profilu" o političkim strankama, pozivati na meetinge, veličati nekakvu svoju ultraklerikalnu stranku (zašto potenciram ovo "ultraklerikalnu", vidjet će se malo poslije) i njezine skupove... Kud god, kako god i što god bih ja napravila, eto njega tu, pušući mi za vratom... Takvo nešto mi ne bi bilo čudno za nekoga tko me, ili zna jako dugo (čitaj: dooosta dugo 
), ili jako dobro i temeljito, ili pak, za nekoga tko se netom upoznao, pa se onda, usplahireno zatelebao kao kakav dječarac...
Zašto ja ovako posprdno s tim "dječarcem"?!?
Zato, jer... ponavljam... čovjeka NISAM poznavala, niti mu se povjeravala (nisam tele da to uradim nakon TAKO ultra kratkog vremenskog perioda, a i nakon toga - neopisivo rijetkima... izraženima... binarnim sustavom, recimo 
, možda čak i do vrijednosti moje, negdašnje, omiljene ocjene iz matematike ), povoda mu NE davala... Ma, ukratko i uostalom... treba li budali uopće povoda da mu "krila narastu"?!?.
Zašto, opet, ovako strogo i rigidno?!?
Zato jer mi se, nakon sedmicu dana smrknulo pred očima kad sam u dva sata poslije ponoći vidjela da mi je stigla njegova poruka u inbox?!? Nedužna i neutralna, doduše, aliiii... prisjedoše meni twice te poruke koje bjehu nevine i nedužne na početku... Iako, ovaj put je ovaj daleko prije i efektnije "eliminiran", pa... nije svako zlo ni za zlo !
Zato što me baš ludo zanima što jedan zadrti kršćanin, uz to još i radikalni, gorljivi katolik, ni manje ni više nego - četverostruki otac, a k tome još i ponosni pater familias, ima MENI slati poruke u taj sat?!?
Zato što sam neopisivo radoznala kako li bi ON reagirao da zna da mu ženica nepoznatima, upoznatim (i to ovlaš), tek prije par dana, šalje poruke debelo iza ponoći?!?
Zato jer me kopka znatiželja neutaživa koliko je još potencijalnih "luna" na toj vrloj društvenoj mreži, koji će rado pomisliti da je Facebook druga "Iskrica"?!?
Zato, jer su mi postala smiješna pitanja tipa "kako se to uvijek tebi događa?!?". Ma, daaaaaj !!! Događa se mnogima, samo se velika većina puka gradi bahata i jaka prema "vani", ne želeći priznati svoje eventualne "slabosti" i možebitna "nesavršenstva", jer... bitno je biti jak i "ispoliran", a svi smo... svi smo taaako krvavi ispod kože . Makar su mene tako učili ! A ako su me slučajno slagali, tad živim u zabludi životnoj .
Ne. Nije mi se dalo to više podnositi. Ni za što na svijetu. Da spriječim eskalaciju budućih gluposti koje bi mu došle na pamet. Povoda ne davah, nikome ne "ulijetah", ne prodavah prazne priče, ne koketirah, ne umiljavah se (možda bi mi lakše bilo u životu da se tome napokon i naučim, hahaha ?!?), na davah, bogme, ni lažne nade... prema tome - tip moj... adiozaaaa ... Bila! Prije nekih sedmicu dana. Korjenita. Kako došao, tako pošao. Po kratkom postupku. Nemam ja više vremena za bolesnike. Bili oni iz Slavonskog Broda, Opuzena ili Makarske... NEMAM!!!
Finito! The end! Koniec! Ende!
I zato... moja draga prijo... možda čak i razmislim o tom tvom prijedlogu o malo manje ljubaznosti, topline i smješkanja... Al' možda... možda to bude i selektivno, jer... ne shvate baš SVI "poruku" krivo . Poneki čak i skuže onu granicu između zafrkancije i zbilje 
. Poneki čak i shvate da ne moram nužno s frajerom (momkom, tipom, mladićem, čovjekom ) htjeti išta više od onoga što upravo imam. Nedužan i neutralan, normalan razgovor i prijateljski odnos. A poneki i razumiju da nije baš SVAKA moja šala ili ćaknuta primjedba upućena samo i striktno zato da bi im dala "zeleno svjetlo". U neželjenom smjeru... 
. Dovoljno "zabave" u svakodnevi imam i bez tog "hobby-ja", časna riječ !!!
I stoga, kano što na početku već rekoh - sto ljudi, sto ćudi, a svatko će me i tako... shvatiti i vidjeti isključivo onako kako on želi i "vidi", pa... čemu truda ?!? Živjeli "filteri" !!!
A možda... možda je samo bio nesretnik ojađen životom, koji se plasirao na taj način, kako meni, tako i drugima?! Možda nije ni mislio ništa loše?!? Možda... možda kažem, ali... ispražnjenih "rezervoara", shvatih da mi je moj mir IPAK bitniji i da ne moram liječiti i trećeg bolesnika. Ja ga do takvog stanja nisam niti dovela, pa... čemu onda... čemuuuu 
?!?
God bless you !
nedjelja, 20.02.2011.
Vrijeme karnevala...
Nešto što me svaki put "vrati" u ovo doba maski, skrivanja i prerušavanja...
AKO
Ako možeš da sačuvaš svoju glavu kada svi oko tebe
Gube svoje i okrivljuju te za to,
Ako možeš da vjeruješ sebi kada svi u tebe sumnjaju,
i čak pridodaješ njihovim sumnjama,
Ako možes da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren da ne lažeš,
ili ako si omrznut da ne mrziš,
A pored toga da ne izgledaš predobar ili premudar.
Ako možeš da sanjariš, a da snovi ne ovladaju tobom,
ako možeš da razmisljaš, a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom
i da smatraš te dvije varalice kao da su potpuno iste.
Ako možeš da podneseš kada čuješ
da su istinu, koju si rekao
izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale,
Ili da promatraš propast onoga čemu si posvetio cijeli život,
i da pogrbljen sa dotrajalim alatom ponovo stvaraš,
Ako možeš da staviš na gomilu sve sto imaš
i da ga baciš na kocku,
izgubiš i opet počneš iz početka
i nikad ne izustiš riječ o tom svom gubitku,
Ako možeš da prisiliš svoje srce i nerve i tetive,
da te služe dugo iako ih vise nemaš,
I tako izdržiš kada nema ničeg u tebi
osim volje koja ti dovikuje: "istraj".
Ako možeš da razgovaraš sa najnižim,
i da sačuvaš svoje dostojanstvo,
ili da šetaš s kraljevima,
a da ne izgubiš razumijevanje za obične ljude.
Ako ni neprijatelj ni prijatelj ne mogu da te uvrijede,
ako te svi cijene, ali ne suviše,
Ako možeš da ispuniš jedan nezaboravan minut
Sadržajem koji traje šezdeset sekundi,
Tvoja je zemlja i sve što je na njoj,
i iznad svega bit ćeš čovjek, sine moj!
Rudyard Kipling 1865 -1936.
srijeda, 09.02.2011.
A zašto me nije bilo ovoliko dugo...
Teška godina, bolje rečeno - težak zadnji kvartal prošle, kalendarske. Edukativan vrlo... Mogli bismo ga nazvati "Bogovi su pali na tjeme"... u više pogleda...
Niti lani... nisam dobila stalni posao, iako tavorim u svom milom rodnom gradu, bez mogućnosti pomaka, jer... bazalnog kapitala za odlazak - nemam, a sudeći po nekim međuljudskim odnosima i sve manje human resorces da od njih, eventualno posudim, pa jednog... jednog lijepog dana - i vratim... KAD SE STALNO ZAPOSLIM. Nakon četrnaest godina bezuspješne potrage za poslom! Ne mjeseci, već GODINA. A nikad u životu nisam birala poslove... a počela kao smiješni, mali sezonac raditi preko ljeta još od kraja prvog srednje. Rekoše mi: radi, radi, bit će ti lakše poslije... Pa, eto me sad - tu sam, gdje sam.
Potom, u tom istom intervalu dolazi i do "malog" zamora materijala, kad sam se, u roku od mjesec i pol dana SVJESNO preforsirala i položila četiri ispita na ovom svom poslijediplomcu. Hm... i sad mi bruji pitanje u glavi: jesam li ludo hrabra, ili samo - luda, da sam se upustila u sve to zajedno obzirom na ovakvu situaciju. A recimo... recimo da je cijena svjesno plaćena. i doslovno i preneseno. Nekoć davno, davno dok sam se još borila i rukama i nogama s okolnostima i besparicom da završim fakultet, zarekoh se samoj sebi: ja na ovome neću stati. I bi tako. Nakon dvanaest godina - ispunjenje sna. I evo me sad... u šestom mjesecu počinje zadnji turnus predavanja... treća godina će biti odslušana, jedan dio puta priveden kraju... Nakon toga, ostaju još tri godine do ostvarenja cilja. Volje ima, afiniteta još i više, o znanju neka drugi sude , a meni... meni preostaje još samo jedna jedina "sitnica" - otkud i kako namaknuti sredstva i platiti ostatak studija... Pa se stavim u pogon na više strana, pa tražim posao, pa prevodim, pa dajem lekcije, pa slušam sve i sva od najužeg kruga samo zato jer sam nezaposlena i rijetko, rijetko kad uspijevam vidjeti tu pozitivu u svemu ovome. A nekad sam je dijelila drugima i isijavala njome. Zlatna vremena . Ali, neki glasak iznutra... ne da, pa ne da da se odustane. Ne sad, jer... nisam ja ta koja se vraća "pokupljenog repa"...
Onda, a ono što mi možda i naježe pada... ponovno pitanje, pitanje samoj sebi... Zašto li se meni uvijek dogodi da ostanem sama upravo u momentu kad je MENI potrebna potpora? Zašto li se to dogodi od strane upravo onih ljudi za koje si mislio da će uvijek biti tu, na ovaj, ili onaj način? Je li baš moguće da se svaki put toliko zeznem u procjeni? Jesam li baš toliko beznadežno tupavo naivna da i dalje uporno želim vjerovati da se dobro dobrim vraća i da su ljudi rijetko kada promjenjiva kategorija, makar u onim svojim esencijalnim kvalitetama? Postoji li uopće ono što si ja želim za sebe? A utvaram si da ne želim mnogo...
Postoji li obostrana ljubav bez interesa?
Postoji li ijedan brak u kojem ljudi ostaju vjerni jedno drugom?
Postoje li ljudi koji ipak neće otići u koji od iznajmljenih stanova (koji postoje, specijalno za tu svrhu), lijepo se, poradovati životu sa svojom ljubavnicom ili ljubavnikom i potom se, sa osmijehom presretnim, koji će ih grijati do sljedećeg vikenda, vratiti u naručaj svojih službenih ženica i mužića?
Postoji li, netko, tko bi slučajno pomislio da sam ja sposobna za ipak nešto više od "samo" prijateljstva, ili svi ustuknu od ove moje "kobne", teške i pretjerano analitične (doduše, samo kad im je nepoćudna), kombinacije? A daleko od toga da snatrim da sam idealna, čak i dapače ! No, s druge strane, znam i puno "nesavršenijih" koji su se sretno skrasili... ili je i to samo slatka farsa vremena modernih?!?
Postoji li netko u ovoj miloj državici tko će napokon reći koju lijepu riječ za mene (jer, bez nje, očito, ne ide) i napokon mi dati stalan posao?
I da.... postoji li više išta što nisam napravila, a mogla sam... da budem bezrezervno i uvijek za druge, na njihovoj strani?!? Kako stvari stoje, reciprocitet više niti ne očekujem. Da ne bi opet bilo gorkih razočarenja nakon kula u zraku. A nije da su nastale same od sebe...
Eto, mili moji... Valcer ponajviše - iz tog i sličnih razloga, upravo zbog tog mog mora pitanja bez odgovora me nije ni bilo toliko dugo... A sad se vratih, jer... riječi su počele toliko peći u dubini duše, da bih se osjećala krivom pred samom sobom, a da ih ne napisah .
Ovaj blog se neće ugasiti kao neki drugi. Korak po korak, malo po malo, vratit ću se ja već u svoje ćaknuto i "pjesničko" izdanje . Na neki puknut način, drago mi je i zbog ovog što sad napisah, jer... bolno i najteže je bilo dok je samo damaralo u sljepoočnicama pred san, nemajući snage da se pretvori u izgovorenu riječ.
Možda je ovo početak mog ponovnog puta prema Svjetlu, jer... umorili su me... rastužili... a ponekad i razočarali... Više njih, na više načina. I to sve lani, koncentrirano i zgusnuto, k'o na zvižduk! Priprema... pozor... SAD! Simultanac . Ili... ili... to ipak bješe - vrijeme buđenja ?!?
petak, 04.02.2011.
Mojoj miloj Bogomoljki...
Srce, šutim ti samo iz pristojnosti... Srce, smiješni su mi ljudi koji misle da mene mogu povrijediti... Kome šutim, kad šutim i zbog čega to radim, zašto masu puta svjesno NE odgovorim na tvoje žalce?!?
Zato, draga, jer... kad JA progovorim i reagiram, SVE mostove rušim u nepovrat. Zato, dušo, jer te... u biti - žalim! I sva tvoja sranja, tvoje zavisti, tvoja moraliziranja, tvoja podmetanja, tvoji zlobni i nadmeni komentari - meni - ništa ne mogu. No, bit će da te tome poučava tvoj jedinstveni, srditi i osvetoljubivi Bog (takvim ga nikad nisam smatrala, a niti ću), na kojega me uporno i bezuspješno pokušavaš obratiti?!? Dobra ti doktrina - svaka čast!!! Pa, nije li on bio prvi koji je istjerao takve kao ti iz svoga Hrama. Zar se još nisi naučila da se kod mene, a tako je otkad znam za sebe - sve, ali... apsolutno SVE odzrcali pošiljaocu... A svačiji vlastiti izbor je - u kojem će "smjeru", "boji" i "tonalitetu" te želje biti. Bolim te i žuljam, mila moja, samo zato jer su danas, ovakvi kao ja - glupi i nepopularni. Kao... šutiš, pa si slabić. Ne ulaziš u konflikte, pa si mekušac. Nastojiš živjeti u miru s okolinom, pa si beskičmenjak. Nemaš posla, pa si luzer. Srculence - ti si ta koja se dira u mene, pa se malko saberi i zapitaj se - zbog čega me, baš tako i toliko - ne možeš podnijeti. Tvoja bolest i tvoja zavist, tvoj otrovan jezik postaju mi nepodnošljivi i obećajem ti - ja TO više tolerirati NEĆU!
Smeta ti, o bolesno moje, što primam "sve i sva" u svoje društvo?!? Smeta ti, o bezgrešna moja, što sam bila sa svojim Prijateljem Suncem na koncertu islamske duhovne glazbe, jer... "ne može se istovremeno vjerovati i u Boga i u Allaha"?!? O uskogrudnosti i "sljepoći" toliko. Dušu ti razdire to što vjerujem u Anđele i u Stvoritelja, Majku Prirodu?!? Ne možeš razumjeti otkud mi toliki ponos i čvrstina?!? Srećo, ni pod najboljom voljom, koju sad već jedva pronalazim za išta povezano s tobom... to nipošto nije tema koja bi tebi trebala ulaziti u rakurs!!! Ni po jednom jedinom jebenom paragrafu. Uzgred budi rečeno, neopisivo ljubim konvertite, koji nekoć življaše i te kako svjetovnim životom, a sad se ispred njih ne smije niti zapsovati! Eto, mila... tebi za oprost grijeha: jebe mi se za to!!! Grijeh... po mojim parametrima (a dopustit ćeš mi, draga, TU slobodu) izvire iz duše, a ne iz usta. Ljubavi, žalosti me koliko imaš godina i iskustva, a još uvijek nisi uspjela shvatiti kojoj se strani imaš obratiti i protiv koga "ratovati". Ili... ili... zazireš od njih, a misliš da ovdje bitku svoje taštine možeš lako dobiti. Čuj darling, mnogi su se zajebali i ovdje "zube slomili" i to puno, puno jači "protivnici" nego što ćeš ti ikada i moći biti, a da ja nisam trebala napraviti apsolutno ništa... doslovno! Sve im je došlo na naplatu kasnije, kroz život. A ne govorim napamet. Stoga... za tvoje dobro - okani me se dok ti je još uvijek na vrijeme. I zapamti: Volim kad mi govore iza leđa. Tako znam da sam makar korak – dva ispred njih! A ispred tebe sam se – nakoračala!!! Ne diram te, ne diraj me - svoje komplekse liječi na drugom mjestu! Pogriješila si jer te prevario blag izgled i mirna narav. Vjeruj, čak i moja popustljivost i tolerancija imaju granice. Koje si opasno prešla.
Dakle, zadnji post, a i zadnji put da ti se ikako obraćam... odjebi, draga i to koliko te noge nose. Za tebe, kredita ovdje više - NEMA!
I za kraj. Rijetki su, zlato, ljudi koji me uopće mogu dovesti do ovih izdanja. Borim se za njih i vjerujem da su vrijedni truda sve do zadnjeg časa, ali... ti si se... svojski potrudila da potopiš sve nade tijekom dugih godina i stoga... slavno ti i časno bilo. Tko čini lošega, dobrom nek' se ne nada, ali... to već nije moje da ti govorim...
A dušicu mi svaki put razgali ona tvoja negdašnja: "Draga, naprosto obožavam razgovarati s tobom! Tako najbolje vidim di ja činim greške." Hm... raznježi me toliko dušebrižništvo! Toliki "kršćanski" duh kojim odišeš. A da ne spominjem koliko je i lijepo je znati što drugi, zapravo, cijene kod tebe !!!
"Zabija bodeže u tuđe nade, jer se sam(a) boji nadati... ". Deal with that my dear, but this time, do it... alone!
ponedjeljak, 30.08.2010.
Ako odeš...
Ostavi makar trag na koji se mogu odazvati,
Onu malu, suptilnu nit koju smo oduvijek znali prepoznati...
Ako odeš...
Nemoj nikad predaleko, ni predugo,
Tek dovoljno da znam da nisi otišao zauvijek.
Ako odeš...
Tragajući za svojim prostranstvima,
Zapretenih snova i bajkovitih vizija, drevne, časne i mitske zemlje,
Gdje junaci nisu grcali pod jarmom sitnih duša,
Gdje se Čast još uvijek piše Velikim slovom,
Gdje Ispravni ne skrivaju svoj Čisto lice,
Gdje Moral još uvijek nema cijene,
Gdje zle sjene noći tek Misle da mogu Vladati...
Ako odeš...
Nemoj nikad predaleko, ni predugo,
Tek dovoljno da znam da nisi otišao zauvijek.
Jer, s kim ću onda ploviti po prostranstvima samo meni znanim...
Tko će prepoznati svaki mreškaj mojih skrovitih misli...
Tko će mi biti tu kad zagusti, a sunce nikako ispred oblaka...
Tko će mi znati poklanjati toplinu i svjetlost...
Bez rezerve... otvoreno... i iz duše...
Cijenu ne pitajući, protuusluge ne tražeći, uvjeta ne postavljajući...
Imajući ujedno i dovoljno snage da mi dopusti biti svojom...
Tko će mi biti tu da se skupa smijemo i otkrivamo nove svjetove...
Katkad bez ijedne, jedine izgovorene riječi...
Ako odeš...
Nemoj nikad predaleko, ni predugo,
Tek dovoljno da znam da nisi otišao zauvijek.
Nošeni vihorom života, pomalo izgubismo svoja prava lica...
A svaki novi dan postavlja svoje izazove...
Ako odeš...
Viteže modrih noći i ratniče magične mjesečine...
Nemoj, molim te... nemoj predaleko ni predugo...
Jer, koga onda Čovjekom zvati i u koga vjerovati...
Tko će znati razotkriti moje krinke harlekinske...
Kojima čuvam se od svijeta, tuđeg i stranog...
Tko će znati, skupa samnom, ploviti prostranstvima,
Škrto čuvanim od očiju drugih...
Ako odeš...
Ako odeš...
Nemoj nikad predaleko, ni predugo...
subota, 28.08.2010.
Pod okriljem...
Tik do zgrade, preko puta ceste, na obližnjoj autobusnoj stanici...
Jednog jutra, jarko žutog od sunca, ranog, spokojnog i mirnog od snenog odmora, uputih se na plažu. Čak su i automobili utihnuli, nikog još nema. Ničeg. Ni oblačka na nebu. Samo prozračna, nebesko plava, bistra vedrina prostranstva. Stanica pusta, vrelina gusta, asfalt se topi pod nogama. Usporeno, lijeno, ljetno...
A bilo je tu i čekalo me je. Raširenom, gustom krošnjom i prijateljskim hladom. Usidreno između pločnika i starog, skoro zapuštenog istezališta za barke. Nad tepihom vlastitih požutjelih iglica, bremenito raspuklim, mirisnim šišarkama, borama godina prošarano... Tiho, da ga ne probudim, da ne uznemirim vremešnog starčića, polako mu priđem i koru pomilujem. I prozborim mu u tišini misli... I zamolim ga da me primi, da se stopim s njim... A sunce... Sunce mi se smješka kroz krov njegov, iglica prepun... ptica dom...
Korjenje mu gledam, stameno i čvrsto. Simbol života, znamen snage koja odolijeva... I nije mi bitno što su ljudi počeli prolaziti... dolaziti... prilaziti... Ja tek sam ovlaš naslonjena na stablu u prikrajku . A kroz koru, kroz svaku njegovu poru, toplina prelazi na moj dlan. Osjećam da diše, čujem kako mi zahvaljuje, znam da me je prisvojilo . Oko srca širi se toplina. U duši spokoj. U tijelu mir. U mislima zahvalnost.
Iza ugla se polako pomalja narančasti obris autobusa... Rastanak se bliži, vrijeme mi je poći. U trenu, nestašno, kao dijete, osvrnem se da li me itko gleda i brzo ga, krišom, poljubim .
U autobus... U autobus sam odskakutala .
