darsena-time after time
subota, 06.06.2009.
Ples... Ritam... Valovi... Opet :)
Dio II.
Nedavno, jednog svibanjskog popodneva...
Koncepcija je ovog puta bila skroz drugačija, počev od toga da se učitelji mijenjaju i da svatko od njih ima svoju metodu rada, a i "zahvaljujući" činjenici da nas je ovoga puta bilo svega sedam (zajedno sa Silvom, instruktoricom iz Zagreba), nažalost 
. Razloga je više: počinjalo je u četiri popodne, ekipi, ili se nije dalo, ili odmaglili na kupanje, inercija onih koji su očekivali previše prošlog puta, pa se razočarali i odustali... Al' i takva situacija kakva je bila, podarila mi je jedno totalno novo iskustvo, puno smirenije i staloženije nego prvi puta, kad je sve bilo nabijeno dinamikom i pokretom. Sada se sve uglavnom svodilo na lahor gibanja u kojem si osjećao svaku poricu tijela kao dio Univerzuma, stopljen sa uzbibanim, skoro ljetnim zrakom...
A dovela me tuga i doveo me bijes. Tuga koja se bila materijalizirala u takvu bol u leđima, da sam mislila da se neću moć' pokrenut' ni do autobusne stanice... Skupilo se... i "isplesalo" se... sve 
! Odluke koje su me mučile, dvojbe kojima su me izlagali, stvari koje trebam napraviti, a mislim da nemam dovoljno hrabrosti za njih...
Ples me odveo u sasvim drugi svijet, svijet koji se ovaj put otvorio u bojama i mirisima. Crveno za "staccato" u ritmovima trance-a. Valovi topline koja je ispirala tugu, užareno sunce koje se grli sa purpurnim obroncima i tone u plamteće more. Gutam tugu, a znam da ne smijem, da je moram izbaciti van i otpustiti je da bih se oslobodila... vinula... Kontrast. Ljepota suprotnosti. Pokreti su spori i sneni, a glazba ide mimo mene, svjesna sam je, a opet... neovisna od nje... Koncentriram se na disanje, svakim udahom upijam snagu i energiju kasnog popodneva. Kroz prozor dopire pjev lastavica 
. Male, dražesne ptice nebeske... Simboli toplog kućnog praga. Ognjišta. Tko zna hoću li ikad... ? Ma, bez veze... U jednom trenu sam se našla na granici... al' čak ni u tom trenu ne gubim onu prokletu (ili ipak ne?!?) samokontrolu i oprez. Pomno skrivenu ispod kose, osjetim tekuću tugu na licu... otpustilo se... uspjela sam, a srećom, svatko je u svom filmu, pa i ne primjećuje. I potrajalo to neko vrijeme, taj rat s unutrašnjim demonima, onim slabosti i onim pretjerane popustljivosti u korist svoje štete. A tako malo treba da se jednom i za svagda smogne snage reći definitivno NE, ono koje se izgovara resko i piše velikim tiskanim slovima... Koje ne ostavlja mjesto za dvojbu, već se poštuje bez pogovora.
"Kaos". Bubnjevi i miris naranči. Preporod. Više i ne znam kada se točno dogodio taj prijelaz, samo se sjećam da sam bila negdje uz rijeku (slična slika, opet 
!), dok je bubanj zazivao šumske duhove. Ništa drugo, nikakav glas, nijedan drugi instrument... just drums. I kao da plešemo oko vatre i kao da se sjene prepliću s plamenim jezicima, kao da hodamo po užarenom kamenju, tabani bride, a opekotine ne ostaju. I svjestan si pogibelji, ali znaš da možeš. I znaš da ćeš moći sve, kad jednom u životu pređeš tu granicu bola. Kad otkloniš inhibicije svega pojavnog i nametnutog. Kad dosegneš slobodu. Iluzija koja bi mogla postati stvarnost. Iluzija koja je tako opojna i zavodljiva da ju je teško napustiti. Sjeme je posađeno. Iznemogla, ležim na travi s pogledom uperenim u modro nebo s tisuću zvijezda. Trepere u svojoj samoći, daleke, a prisutne. Lagani povjetarac hladi umorno tijelo, hvata me žeđ, glad... Grizem naranču koja mi se cijedi po rukama, opojan miris draška mi nosnice, njen sok me vraća u život. Napaja me, daje mi snagu... Ponovo dišem, ustajem i ulazim u rijeku. Šaš i travke se pletu oko nogu, al' plivam dalje, uronjena u iskričavu tamnu vodu, koja odražava lica onih istih tisuću zvijezda koje su izgledale tako daleko. Sjedinjena s iluzijom svemira. Smirena i čista. Slobodna.
Putovanje na koje se isplati odvažiti. Najtoplije preporučam!
Thanksić na sugestiji 
!
